O povijesti Topuskog ukratko

Zahvaljujući nalazištima ruda te bogatim izvorima termalne vode, prostor oko Topuskog bio je vrlo rano naseljen. Najstariji pouzdani tragovi u i oko Topuskog mogu se datirati u enolitik ili prijelazno razdoblje između kamenog i metalnog doba, poznatije kao bakarno doba ; oko 4000-2000 godina prije Krista. Nedavno je u Hrvatskom Selu otkriveno naselje kasne vučedolske kulture, dakle, iz samog kraja bakrenog ili početka brončanog doba. Turska kosa – pronađeno je naselje koje pripada kasnom brončanom dobu oko 1000-te godine prije Krista, koje svoj procvat doživljava u starijem željeznom dobu (8-4. stoljeće prije Krista).

Rimsko razdoblje

Razdoblje rimske dominacije vrlo je zanimljivo po brojnosti i reprezentativnosti nalaza. Na mjestu današnjeg Topuskog u antici se razvilo visoko uzbanizirano naselje. Godine 1827. prof. Mihajlo Kunić u svojoj knjizi „Mineralbades Topusko“ opisuje: „…kad su kopani temelji zgrade bistrih kupki naišlo se u zemlji na čvrste stare zidove neobično vješto građene, glinene dovodne cijevi, mnogo rimskog novca i natpisa, koji ukazuju na vrijeme Augustovo…“.

Širenjem Rimskog carstva na ovo područje došli su Rimljani pokorivši ilirska plemena Japode, Kolapijane i Delmate. Ovim krajevima Rimljani su vladali nekoliko stoljeća, a u Topuskom imamo brojne dokaze iz tog razdoblja kao što su razni žrtvenici, urne, nadgrobni spomenici, veće količine rimskog novca, kao i jantarskih ukrasa. Posebno su značajni kameni žrtvenici posvećeni rimskom božanstvu Jupiteru te božanskom paru Vidasu i Thiani, bogu šuma Silvanu i dr. Danas je samo manji broj ovih spomenika izložen u privremenom lapidariju hotela „Toplica“ Topusko.

Srednji vijek

Velika seoba naroda ostavila je iza sebe velika razaranja i konačno uništenje rimske civilizacije. U 4. I 5. stoljeću prolaze ovuda Slaveni, a u drugoj polovici 6. stoljeća nadiru ovamo Avari te u 8. stoljeću Franci protiv kojih Ljudevit Posavski diže oružani ustanak. U prvoj polovini 10. stoljeća upadaju u naše krajeve Mađari koji nailaze na otpor kod gore Gvozd, gdje 1097. godine u borbi pogiba Petar Svačić, pa narod prozva tu goru Petrovom gorom.

Već za hrvatske narodne dinastije (925-1102.) znalo se za toplice uz rijeku Glinu. Hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. u jednoj svojoj listini iz 1201. godine spominje kako ima u današnjem Topuskom svoj grad, čiji se ostaci nalaze na Nikolinom brdu u središtu Topuskog. Pretpostavlja se da je samo brdo dobilo svoj naziv po nekadašnjoj crkvi Sv. Nikole.

Andrija II. svojom poveljom iz 1211. godine daje određene povlastice cistercitima, pozvavši ih prije toga u Topusko iz Francuske, sagradivši im samostan na mjestu gdje se danas nalazi perivoj Opatovina. Uz samostan izgrađena je veličanstvena crkva B.D. Marije. Samostanska crkva B.D. Marije bila je među najvećima svoga doba, dimenzija 50,50×24 metra, a sagrađena je u gotičkom stilu.

Cisterciti su bili reformirani benediktinci, jedan od najstarijih katoličkih redova koji se 13. i 14. stoljeća raširio iz Francuske po cijeloj Europi, a imali su više od 1800 opatija. Propovjedali su siromaštvo , ali i intenzivan rad. Naročito su bili aktivni u razvoju poljodjelstva, ali su širili i kulturu i graditeljstvo.

Kada su Turci zaprijetili Hrvatskoj, cisterciti su odselili iz Topuskog. Godine 1548. poharan je cijeli kraj oko Topuskog, da bi 1565. godine Turci ponovo opustošili okolna sela topuske opatije i razorili zidove samostana. Zbog turskih ratova uloga cistercita sve više slabi, pa je samostan u Topuskom predan pod upravu zagrebačke biskupije i u vlasništvu je biskupa od 1558. godine. Od tada sve do danas zagrebački biskupi i nadbiskupi uz svoj naslov nose i dodatak – opat topuski (Abbates Beate Mariae Virginis de Topusco) .

Razdoblje od bitke kod Siska 1593. do Karlovačkog mira 1699. godine bili su crni dani topuščanske povijesti; zemlja opustošena, stanovnici izbjegli tražeći utočište u Slavoniji, zapadnoj Ugarskoj i Austriji.

Kasni srednji vijek do danas

Prvi pokušaj oživljavanja Topuskog počinje 1687. godine kada biskup Martin Borković pokušava Topusko naseliti katoličkim življem iz Bosne. U tome uspijeva biskup Stjepan Selišković naselivši 1700. I 1701. godine Hrvatsko Selo i dijelom Gređane katoličkim življem s područja Turopolja.

Od 1784. godine opatija i Topusko su pod upravom Vojne krajine. Do polovine 18. stoljeća opatija Blažene Djevice Marije bila je nositelj imena Topusko. Osnivanjem Vojne krajine, obrambenog graničnog područja od stalnih napada Turaka, Topusko postaje otok u vojnom okruženju kojeg zagrebački biskupi više nisu mogli ni braniti, niti održavati. Stanovnici iseljavaju, a opatija sve više propada.

Topusko više nije na glavnom prometnom pravcu i centar političkog života. Iako se nalazi izvan tokova „krajiških cesta“, vojnici uočavaju izvore termalne vode i o tome obavještavaju vojne liječnike. To je odredilo daljnju sudbinu razvoja Topuskog, što je dobro uočio biskup Maksimilijan Vrhovac koji je 1801. godine prepustio imanje opatije, naravno u zamjenu za druga imanja u Slavoniji, upravi Vojne krajine i tako omogućio novi razvoj naselja temeljenog na korištenju termalne vode u medicinske svrhe.

Nakon kratkotrajne francuske vladavine (1809-1813.), nastavlja se uređenje kupki. Taj moment koriste ban Ignac Gylaj, podmaršal Pavle Radivojević i zapovjednik Prve banijske pukovnije Ivan Benko da zatraže od bečkog dvora sredstva za izgradnju lječilišta. Pozivaju i samog kralja Franju II. u Topusko. Kralj Franjo II. prihvaća ideju i nakon posjeta Topuskom s kraljicom Karolinom 24. lipnja 1818. godine, odobrava sredstva iz blagajne Državnog ratnog vijeća u Beču. Danom boravka Franje II. u Topuskom, od 24. lipnja 1818. godine vodi se spomenica lječilišta sa potpisima kralja Franje II. i kraljice Karoline.

Ova spomenica vrlo je zanimljiva i prema potpisima vidljivo je da su u Topusko dolazili banovi, generali, biskupi, grofovi, baruni i bogati gosti iz čitave Europe, pa čak i iz SAD-a i Brazila.

Najznačajniji gosti Topuskog bili su: kralj Franjo II., Ivan Benko, Ivan Nestor, ban Josip Jelačić, Petar Preradović, Vuk Stefanović Karadžić, Antun Molnar, Ivana Brlić-Mažuranić, Vladimir Nazor i mnogi drugi. Josip Broz Tito posjetio je Topusko 5. 10. 1967. godine. Nadbiskup Franjo Kuharić posjetio je Topusko 1990. i 1997. godine, a kardinal Josip Bozanić 28. Svibnja 2000. godine. Stjepan Mesić, kao predsjednik Republike Hrvatske posjetio je Topusko 21. 10. 2004. godine.

Za vrijeme Vojne krajine austrijski zapovjednici naseljavaju u ove prostore hrvatske i srpske izbjeglice pred Turcima i formiraju od njih graničarsku vojsku (graničare), krajišnike kod kojih je vojna obveza trajala od 15. do 60. godine života.

Posebnu zaslugu za razvoj Topuskog, osim kralja Franje II., imali su vojni zapovjednici Nestor i Benko, kao i zapovjednik I. banske pukovnije u Glini Josip Jelačić, kasnije hrvatski ban. Razvojačenjem Vojne krajine 1882. godine, Topusko i okolica pripojeni su 1885. godine Hrvatskoj.

U vrijeme Vojne krajine Lječilište Topusko doživjelo je procvat. Izgrađene su nove zgrade za smještaj gostiju (dom I., dom II., blatne kupke, lječilišna restauracija, bistre kupke, vojne kupke). U to vrijeme uređuju se šetnice i parkovi, posebno park Opatovina sa portalom crkve B.D. Marije. Uređeno je Mollinaryevo vrelo u Topuskom, Benkovo vrelo u Hrvatskom Selu i Jelačić vrelo u Velikoj Vranovini.

Po razvojačenju vojne krajine, uprava Lječilišta prelazi u nadležnost Zemaljske vlade sve do kraja 1918. godine.

Izgradnja željezničke pruge Karlovac – Sisak bila je vrlo važna za razvoj Topuskog. Topusko dobiva vodovod u razdoblju između 1905. i 1908. godine. Između 1910. i 1912. godine sagrađena je električna centrala, pa Topusko dobiva javnu rasvjetu.

1. 12. 1918. godine Topusko ulazi u sastav nove države SHS, lječilište mijenja naziv u Kraljevsko zemaljsko lječilište, a pod kontrolom je Ministarstva zdravstva u Beogradu. Godine 1931. počinje gradnja novog kompleksa od 220 ležaja koji je koristio livadne izvore, a završen je i pušten u uporabu 1933. godine. Polaganju kamena temeljca bio je nazočan i sam kralj Aleksandar. To zdanje, prepoznatljivo kao narodni dom – dom III. , bilo je namjenjeno „manje imućnima“.

Tijekom II. svjetskog rata Topusko ponovo skreće na sebe pozornost. Već u drugoj polovini 1943. godine u Topuskom su smješteni vojni i politički organi Narodno-oslobodilačkog pokreta Hrvatske: ZAVNOH, CKKPH, Glavni štab narodno-oslobodilačke vojske (GPNOV), partizanski odredi Hrvatske (POH), vojne misije saveznika; Engleske, SAD-a i SSSR-a te druge organizacije.

Posebnu težinu i značaj imalo je III. Zasjedanje ZAVNOH-a 8. i 9. svibnja 1944. godine, koje postaje Hrvatski sabor – nositelj suvereniteta naroda i države Hrvatske. Zasjedanje je održano u zgradi lječilišne restauracije pod predsjedavanjem Vladimira Nazora. Tijekom II. svjetskog rata u Topuskom su održana brojna kulturna i javna zbivanja; I. kongres liječnika Hrvatske, I. kongres kulturnih radnika Hrvatske, osnovana je Centralna kazališna družina. Ovdje je tiskana poema „Jama“ Ivana Gorana Kovačića koju su oslikali Edo Murtić i Čedo Prica.

Topusko nije bilo pošteđeno ratnih razaranja, jer su razorene bistre kupke, vojne kupke, zgrada uprave Lječilišta, osnovna škola, jedno krilo doma III. , talionica željeza Velika Vranovina. Spaljene su mnoge kuće, posebno u selu Velika Vranovina.

Poslije rata prišlo se obnovi i izgradnji. Otvara se rudnik ugljena u Ponikvarima, kamenolom u Hrvatskom Selu, rudnik barita u Gejkovcu, formira se poljoprivredno dobro „Kordun“, kasnije „Gavrilović“, osniva se gimnazija, gradi se nova zgrada osnovne škole, kao i stambene zgrade pored jezera, uz staru cestu prema Glini i Hrvatskom Selu.

U okviru poduzeća „Kordunski rudnici nemetala i građevnog materijala“ Topusko 1958. godine otvoren je pogon za proizvodnju metalnih ograda pod imenom „Pogon istegnutog metala“ (PIM). Ovaj pogon prerastao je 1961. godine u Tvornicu istegnutih metala (TIM). Godine 1977. izrađuje se program turističkog razvoja Topuskog, a gradnja novog Centra za medicinsku rehabilitaciju, rekreaciju i turizam počinje 1982. godine i završava 1987. godine. Izgrađeni su hoteli „Toplica“ i „Petrova gora“, zatvoreni i otvoreni bazeni, sportska dvorana.

Dolazi 1991. Godina – počinje Domovinski rat. Mjesto Topusko, kao i sva hrvatska sela izloženi su granatiranju, pa 13. i 14. rujna 1991. godine stanovnici i malobrojni branitelji napuštaju Topusko. Tijekom Domovinskog rata spaljena su sva hrvatska sela, uništene sve važnije zgrade u Topuskom: domovi I., II. i III., lječilišna restauracija, dom ZAVNOH-a, vila Mirna, dom zdravlja, šumarija, katolička crkva B.D. Marije od Pohoda sagrađena 1830. godine, kapele u Hrvatskom Selu i Velikoj Vranovini. Hoteli „Toplica“ i „Petrova gora“ su devastirani, bazeni i sportski tereni zapušteni.

Četiri godine stanovnici hrvatske nacionalnosti, ali i dio Srba i Bošnjaka bili su u progonstvu. Nakon akcije „Oluja“ 1995. godine prognani stanovnici vraćaju se u Topusko, a većina srpskog stanovništva napušta Topusko i odlazi u Srbiju i Bosnu i Hercegovinu (Republiku Srpsku).

Počinje obnova stambenih objekata . Vraća se i dio izbjeglog srpskog stanovništva i život se koliko – toliko normalizira. Obnavljaju se Lječilište, TIM, Komunalno poduzeće, Ciglana Blatuša, gradi se novi Dom zdravlja, renoviraju se zgrada Općine, knjižnica, kino dvorana, Dječji vrtić, zgrade Osnovne i Srednje škole.

Danas su sela uglavnom obnovljena, putevi dijelom asfaltirani, a vodoopskrbna mreža je izgrađena u svim naseljima.